Mangart
(16.7.2011.)
Konačno je došao taj dan!!! Dugo očekivani i davno dogovoreni izlet na naš prvi "dvitisučak". Slovenija je idelna destinacija za planinarenje sa mnogobrojnim vrhovima i stazama. Odabir je pao na Mangart jer je vrh prilično visok (2679 m) a nije jako zahtjevan, jer se s penjanjem može početi na 2000 m. Odlučili smo se od Jesenica krenuti preko prijevoja Vršić prema Bovcu (a ne autocestom preko Austrije i Italije) kako bismo uživali u prekrasnoj prirodi i dok se vozimo. Sa ceste za Bovec skreće se prema Logu na Mangartu, a od tuda bivšom vojnom cestom iz prvog svjetskog rata (koja se naplaćuje 5 eura). Mangartska cesta je uska, prolazi kroz stijene i kraj visokih provalija, doživljaj sam za sebe. Uz stalne poglede prema nebu, navlačeći svoju opremu, pitali smo se hoćemo li uspjeti doći danas do vrha, jer je bio u oblacima.
Staza počinje lagano, preko travnatih kozjih stazica, pa preko sipara dolazi do raskršća slovenskog i talijanskog puta. Mi smo odabrali lakši talijanski put (via normale). Za one hrabre, tu je i ferata. Iako je bilo ljeto ostaci snijega prate nas sredinom puta. Veći dio uspona pomažu nam sajle, penjemo se rukama i nogama, stavljaju se kacige (obavezno!), ali i dalje nam oblaci ne dozvoljavaju da vidimo svoj cilj, a i da uživamo u vidicima. Pola naše ekspedicije je tužno zbog nedostatka pogleda na okolne vrhove, dok je druga sretna jer nije sigurna ima li strah od visine. :)
Staza obilazi vrh postepeno se penjući, pa ste malo u Sloveniji, malo u Italiji. Zadnji dio pred vrh iznenađujuće je pun zelenila i cvijeća (nismo uspjeli pronaći runolist), ali je i najzahtjevniji zbog strmine i padajućeg kamenja. Na trenutak nam se između oblaka ukazao "susjed" Jalovec kojeg se nadamo jednom osvojiti. Konačno vrh nakon 2 sata. Izgleda da ćemo se i ovdje jednom morati vratiti jer su oblaci bili uporni. :( Ipak osjećaj je fenomenalan. Možemo mi to! :)
Silazak se pokazao puno zahtjevnijim, najviše zbog umora, ali i vjetra (besplatno brijanje). Temperatura ugodna srpanjska 7°C. Sa svakim metrom prema Mangartskoj cesti oblaci se razilaze i dežurnom fotografu daju malo štofa. Zasluženi odmor i ručak u mangartskoj koči.
Ovaj izlet mora obavezno biti dvodnevni, jer bi vožnja do Zagreba bila prenaporna. Pošto smo odsjeli u blizini Kobarida, sljedeće jutro uživali smo u ljepotama rijeke Soče. Zaključak: Slovenija, see you again soon!
Ocjena (1-10) 8.5
staza,.jpg)
.jpg)
Komentar
Nema komentara.